Brod sa kopna kreće rano. Još je hladno i tiho, a jedino što se kreće jeste penušavi beli trag koji ostavljamo iza sebe. Isola di Tavolara se nazire na horizontu kao crna masa kamena koja izranja iz mora, kao nešto što dubine nisu mogle da zadrže. Nebo je bez oblaka, more bez talasa, a na palubi vlada osećaj da ideš negde gde obična pravila ne važe.
Ovo malo ostrvo je specifično mesto jer te dočeka u tišini i pusti te da misliš da si samo bio na izletu. Prava priča ti se dešava tek kada se vratiš u hotel. Sedneš i počneš polako, na miru da sklapaš kockice šta si zapravo video i čuo. Tada shvatiš da nisi bio na izletu već da si zakoračio u živu priču.
Ostrvo Tavolara na Sardiniji i tajna mesta koje ima svog vladara
Ima mesta u Evropi koja su čista turistička izmišljotina, ali ostrvo Tavolara definitivno nije jedno od njih. Na severnoistočnoj obali ostrva, tamo gde surove litice skaču na 565 metara visine pravo iz tirkiznog mora, ponosno stoji ovaj tajanstveni krečnjački monolit koji ima svog vladara. On je legitiman, sa grbom, grobnicom i predanjem o svitku koji je potpisala Kuća Savoja.

Pre nego što krenemo dublje u priču, važno je napomenauti da ozbiljni akademski istraživači, poput istoričara Marcela Farinellija koji je detaljno studirao ovaj slučaj, smatraju da je titula kralj Tavolare zapravo bila nadimak. A možda i duhovita šala koja se vremenom pretvorila u neraskidivu porodičnu legendu. To ne znači da istorija nije stvarna. To je znak da je mesto zauvek zaglavljeno negde između mita i stvarnosti, što celu avanturu čini još privlačnijom.
Sve počinje daleke 1807. godine i to ne baš herojski. Đuzepe Bertoleoni, polupastir i polugusar rodom iz Korzike, napustio je Đenovu u velikoj žurbi zbog optužbe za bigamiju. Oženio je dve sestre, a zakon, sasvim razumljivo nije bio oduševljen. Stigao je na ovu lokaciju koja je tada bila potpuno pusta. Dočekale su ga samo divlje koze, neosvojive litice i beskrajno more. Ovaj samoproglašeni vladar i vlasnik ostrva se nije samo sakrio, on je ovde sve počeo ispočetka. Doveo je ribare, izgradio malo naselje i počeo da uzgaja koze. Upravo je jedna neobična životinja promenila tok istorije.
Koze sa zlatnim zubima i kralj koji je pokucao na vrata
Koze na ovom mestu zaista imaju žute, sjajne zube. Savremena nauka je kasnije ovaj fenomen suvo objasnila. To je osledica specifičnih algi i lišajeva bogatih mineralima koje ove životinje jedu. Priče o kozama sa zlatnim zubima stigle su i do samog kralja Sardinije, Karla Alberta. Lično je 1836.godine doputovao da vidi ovaj prirodni fenomen.
Na obali ga je dočekao Paolo I, Đuzepeov sin. Prema porodičnom predanju, kralj Karlo Alberto se predstavio rekavši da je on kralj Sardinije, na šta Paolo nije ni trepnuo, već ponosno odgovorio: „Ja sam Paolo I, kralj ostrva Tavolara„.
Usledila su tri dana zajedničkog lova i raskošnih gozbi. Kada je odlazio, Karlo Alberto je, bar tako tvrdi rodbina, obećao kraljevski svitak koji potvrđuje suverenitet nad teritorijom. Navodno je čak i u svojim morskim kartama naznačio „Kraljevstvo Tavolara„.

Iako u zvaničnim državnim arhivama ne postoji pisani trag o tom dokumentu, vladarska loza je nastavila ponosno da nosi svoju krunu.
Ono što je istorijski sigurno jeste da su Đuzepe i njegov sin Paolo I postali legitimni vlasnici zemlje po tadašnjem zakonu o neprekidnom korišćenju poseda. Priča o kraljevskom svitku verovatno je bila mudra strategija da se imovina osigura od drugih pretendenata i ta taktika je upalila.
Da je svet ovu teritoriju shvatio ozbiljno dokazuje i događaj iz 1900. godine kada je britanski ratni brod HMS Vulkan pristao uz obalu. Oficiri su fotografisali meštane, a ta legendarna fotografija je decenijama visela u Bakingemskoj palati u Londonu.Unutar kolekcije kraljice Viktorije, sa jasnim natpisom koji objašnjava da je to najmanje kraljevstvo na svetu.
Paolo I: Arhitekta identiteta i kraljevski marketing
Vladavina Paola I koji je vladao od 1848. do 1886. godine bila je ključna za stvaranje državnog mita. On je bio pravi arhitekta lokalnog identiteta. Kako bi legitimisao svoje poreklo pred svetom i rastućim italijanskim ujedinjenjem, dinastija Bertoleoni je dobila svoj zvanični kraljevski grb. Paolo I ga je lično dizajnirao i ponosno naslikao na spoljašnjem zidu svoje skromne kuće kako bi ga prepoznao svaki brod koji prolazi kroz zaliv Olbije.
Godine 1861. dogodio se ključni diplomatski trijumf pod njegovom krunom. Nova, ujedinjena italijanska vlada je isplatila meštanima impresivnih 12.000 zlatnih lira za parcelu na severoistočnom rtu kako bi izgradila svetionik. Iako Italija nikada nije formalno priznala suverenitet, ovaj čin isplate bio je zvanično državno priznanje njihovog faktičkog vlasništva nad zemljom.
Ponosni naslednici i kralj u mornarskoj majici
Kada smo se iskrcali sa broda, prva stanica bila je jednostavna bašta na obali gde smo popili kafu u debeloj senci mediteranskog drveta. Između stolova kretao se stariji čovek, potpuno bosih nogu, u prugastoj plavo-beloj majici, sa gustom sedom bradom. Glasno se smejao, dovikivao sa kuhinjom i opušteno zadirkivao goste. Privlačio je pažnju onako kako to rade samo oni ljudi kojima uopšte nije stalo do toga da je privuku. Video sam ga i produžio dalje.
Tek te večeri, u tišini hotelske sobe, shvatio sam ko je zapravo bio taj čovek. Bio je to kralj Tonino, aktuelni poglavar ostrva. Čovek ima devedeset i jednu godinu i još uvek potpuno bos nosi tanjire u jedinom ugostiteljskom objektu na ostrvu koji vodi njegova sestra.
On je jednom prilikom za BBC izjavio da je verovatno najobičniji vladar na planeti. Gledajući ga tako nepretencioznog, shvatio sam zašto istoričari ovu dinastiju opisuju kao sposobne preduzetnike, a ne kao nedodirljive monarhe. Ta njihova prizemnost i preduzimljivost zapravo je jedina prava definicija dobrog vođe.
Ovaj neobičan osećaj gde se istorija i živa legenda dodiruju na svakom koraku podsetio me je na jedno drugo putovanje. Sličan magnetizam osetio sam kada sam posetio prostrani derviški kompleks u Blagaju. Mesto gde derviški rituali i šapat vekova i dalje žive tik uz moćno Vrelo Bune. To je onaj redak, dragocen osećaj da ste neočekivano upali u živu priču koja odbija da bude samo turistička kulisa.
Groblje gde počiva dinastija Bertoleoni i krune u kamenu
Ipak, ono što me je najviše pogodilo nije bila ni tirkizna plaža, ni monumentalne vertikalne stene, već uska, peščana staza koja vodi prema porodičnom groblju. Zemlja je ovde spržena, trava suva poput papira, a topli vetar neprestano kovitla pesak u malim vrtlozima. Oni suvi buseni trave kotrljaju se ravnicom baš kao u klasičnim vestern filmovima, pa dok hodaš imaš osećaj da se nalaziš negde između divlje Sardinije i surove Arizone.

Na tom ogoljenom parčetu zemlje leži groblje plemića gde počiva porodica Bertoleoni. Nadgrobni spomenici su obični. Jedino na svakom od njih ponosno stoji kraljevska kruna, a svaki grob ovde svedoči o neverovatnim istorijskim obrtima. Baš kao što je Bogdan Dunđerski svojim vizijama i dvorcem zauvek obeležio vojvođansku ravnicu, tako je i ova vladarska loza ostavila neizbrisiv pečat na suvom mediteranskom kamenu.
Kada je Paolo I umro 1886. godine, svetska štampa je naširoko izveštavala o njegovom neobičnom testamentu. Zahtevao da ostrvo postane demokratska republika, deleći suverenitet među svim stanovnicima. Taj kratki san o slobodnoj republici trajao je skoro deceniju, sve dok njegov sin, Karlo I, oko 1895. godine nije ponovo vratio krunu i obnovio monarhističku tradiciju. Stojeći tamo, shvatate da je ovo jedinstven najmanji kraljevski posed na planeti gde počivaju stvarni vladari koje niko sa strane nije terao da to postanu.

Plaža Spalmatore di Terra: Šta očekivati i kako doći
Teško je rečima preneti zašto je plaža Spalmatore di Terra toliko drugačija od ostalih. Tirkizna voda i savršen pesak na Sardiniji se podrazumevaju i ima ih svuda. Ovde postoji nešto specifično u vazduhu, u dubokoj tišini koja te nežno uhvati za ramena i šapne ti da staneš. Da vas neko spusti na ovu obalu bez ikakvog konteksta, odmah biste osetili da niste na nekom tipičnom mediteranskom letovalištu. Iza vas nema betonskih hotela, nema automobila, nema buke modernog sveta. Ova plaža je idealno izbalansirana, dovoljno živa da ne osetite potpunu izolaciju, a dovoljno prostrana da pobegnete od svake gužve.
Kako stići na odredište
Doći do ove skrivene monarhije danas je prilično jednostavno tokom sezone. Iz gotovo svih priobalnih mesta u okolini redovno saobraćaju organizovane ture i turistički izletnički brodovi, a sama plovidba kroz kristalni zaliv traje svega petnaestak minuta. Karte se mogu kupiti direktno na pristaništima pre polaska. Važno je znati da je kretanje posetilaca strogo ograničeno samo na peščani sprud koji poseduje porodica Bertoleoni, dok je ostatak teritorije nepristupačan i zatvoren za javnost.
Dva lica iste stene: NATO antene i potonule tajne
Iza mitskog mira plaže krije se potpuno drugačija stvarnost. Na istočnoj, strogo čuvanoj strani, nalazi se aktivna NATO telekomunikaciona baza sa gigantskim antenama koje prodiru dudoko u nebo i komuniciraju sa podmornicama ispod površine Tirenskog mora. Taj vojni deo je potpuno zabranjen za civile i nevidljiv sa turističke plaže, stvarajući nadrealan kontrast u kojem je ova lokacija zapravo podeljena na dva dela. Jedan deo je opušteni raj sa kafićem, dok je drugi hladni špijunski centar koji osluškuje tajne okeana. Poslednji formalno aktivni vladar, Paolo II, preminuo je 1962. godine, a sudbina je htela da moderna vojna baza bude izgrađena u istoj eri, označavajući kraj jedne epohe i transformišući ovo mesto u specifičnu, istorijsku celinu.
Costa Dorada i ostrvo Figarolo, predlozi za posetu
Magija ovog mesta krije se i ispod nivoa mora. U blizini obale Costa Dorada, odakle se kopno na horizontu vidi kao večni kameni zid, na dubini od desetak metara leži olupina trgovačkog broda iz 1980. godine. Priča kaže da se brod natovaren kontejnerima nasukao, a kako bi sprečili krađu skupe robe, vlasnici su na njemu ostavili čuvara. Čuvar je, u dugim noćnim satima, zapalio cigaretu koja je imala svoju razornu logiku, pa je brod potpuno izgoreo i potonuo. Danas je to mesto apsolutni raj za ronjenje i gnjuranje, gde su kontejneri i metalne konture broda postali dom za prelepe koralne grebene.
Ako imate sreće, kod ostrva Figarolo i mestu Golfo Aranci, videćete delfine, koji tačno znaju kada je prehrana u morskom ribnjaku. To je prizor koji nijedna kamera ne može verno zabeležiti, to se jednostavno mora doživeti uživo.
Ako se ovde nađete krajem jula, doživećete vrhunski paradoks. Jedina divlja plaža bez struje i puteva pretvara se u ekskluzivni bioskop pod zvezdama u okviru čuvenog Festivala italijanskog filma. Od 1991. godine najveće glumačke zvezde i režiseri dolaze ovde brodovima, projektujući filmove na platno dok iznad njih svetle prave mediteranske zvezde, stvarajući utisak da je ovo najekskluzivniji događaj u najskromnijem ambijentu.
Ostrvo Tavolara, san i mašta
Gledano s pučine, masivni vrh ove krečnjačke gromade zaista podseća na sto, zbog čega je italijanska reč za sto i dala ime lokaciji. Stari Grci su verovali da je to Posejdonov kazneni kamen bačen na mitski brod. A naučnici će reći da je to samo neobična monarhija nastala iz administrativnog vakuuma i preduzimljivosti jedne porodice begunaca. Ovo mesto je oduvek bilo takvo. Prostor gde se mit i stvarnost uopšte ne trude da se razlikuju, već te tiho puste da sam izabereš u šta želiš da veruješ.
© 2018–2026 Iz mog ugla – P. Božin. Sva prava zadržana. Strogo je zabranjeno preuzimanje tekstova i fotografija bez pismene dozvole autora. Sadržaj je zaštićen digitalnim otiskom i redovno se prati putem DMCA servisa. Neovlašćeno korišćenje podleže fakturisanju i pravnoj odgovornosti.. [Uslovi korišćenja i Politika privatnosti]
Hvala vam što čitate moje priče. Ako želite da prvi saznate gde me je put odveo i vidite više fotografija sa mojih lutanja, zapratite stranicu Iz mog ugla na Facebook-u