Ažurirano februar 2026
Svaka reka krije u sebi nešto tajnovito, predivno i čarobno, što vuče poglede i uzdisaje. Ali Drina… Drina je za mene nešto drugo. Nešto jedinstveno, divlje i potpuno nepredvidivo. Ona nije samo običan tok vode; ona je kičma Balkana, svedok vekova i nemi posmatrač ljudskih sudbina koji se neprestano menja, a opet ostaje ista.
Kanjon reke Drine: Tamo gde planine dotiču nebo
Da li ste znali, druže moj, da je kanjon Drine, posle kanjona Kolorada u Americi i kanjona Tare u Crnoj Gori, najdublji na svetu? Na pojedinim mestima, litice se uzdižu i do hiljadu metara iznad tirkizne površine vode. Dok stojiš na ivici i gledaš u taj ambis, tlo pod nogama kao da nestaje, a ti shvatiš koliko je priroda moćna, a čovek mali.
Geografski posmatrano, Drina je čudo koje pripada Crnomorskom slivu. Ona se rađa iz silovitog zagrljaja Tare i Pive kod Šćepan Polja. U svom toku dugom 346 kilometara, ona ne teče – ona se bori sa planinama. U donjem toku stvara te čuvene meandre, krivudajući u obliku latinskog slova „S“, ostavljajući za sobom prizore koji oduzimaju dah. Zbog te svoje lepote i neukrotive naravi, s pravom se smatra jednom od najlepših reka ne samo Balkana, već i cele Evrope.

Višegrad i eho „Marša na Drinu“
Ali, zbog čega je Drina toliko posebna u našim srcima? Kažu, video si je jednom u životu i ostaneš opčinjen njome zauvek. Jeste, video sam je (do sada) jednom uživo, ali znamo se Ona i ja već odavno… i to veoma dobro.
Znamo se kroz taktove kompozicije „Marš na Drinu“. Nastala u jeku Prvog svetskog rata, nakon veličanstvene Cerske bitke, ta melodija je postala simbol prkosa, junaštva i slobode srpskog naroda. Svaki put kad je čujem, prođu me žmarci. A onda se setim i onog majora Kursule iz filma… Zar je morao da pogine tako rano? Zar je morao onako, vojnički i junački, da opsuje sudbinu na njenim obalama? Taj njegov krik: „Drino…“, to je esencija naše istorije. To je prkos koji ova reka nosi u svom dnk.

Na kapiji istoka i zapada: Ćuprija Mehmed-paše
I baš zbog toga, kada je jednom vidiš, druže moj, nećeš je nikada više zaboraviti. Nećeš zaboraviti njenu predivnu i jedinstvenu boju koju je nemoguće opisati rečima – to je „drinska zelena“, boja koja ne postoji nigde drugde.
Nećeš zaboraviti ni kameni most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, tu čuvenu „Na Drini ćupriju“. Sagrađen 1577. godine, ovaj most sa svojih 11 lukova preživeo je ratove, poplave i carstva. Dok hodaš preko njega, seti se Iva Andrića i njegovih reči. Mostovi su važniji od kuća, jer spajaju mesta gde se čovek susreće sa čovekom. Drina je nekada bila granica carstava, ali je ovaj most učinio da ona postane mesto susreta civilizacija.

Nemoj ispravljati krivu Drinu
Krivudavi tok kojim se samo ona može pohvaliti ostaviće te bez reči. Ali dok je posmatraš kako se bori sa stenama, seti se stare narodne izreke i nemoj, druže moj, nikada pokušavati da ispravljaš krivu Drinu. Njen prkos je njena sloboda. Ona je posebna, divna i potpuno nepredvidiva.
Ona je reka koja te tera da razmišljaš o prolaznosti, ali ti istovremeno daje snagu da izdržiš. Kada staneš pored nje, osetićeš taj hladni, čisti vazduh koji ti ispuni pluća i shvatićeš da neke stvari u životu ne treba menjati – treba ih samo voleti i poštovati.
Zato, kada sledeći put budeš tražio mir, ili možda delić one stare srpske snage, uputi se ka njenim obalama. Pogledaj je u oči i pusti da ti ispriča svoje tajne. Jer Drina se ne gleda – Drina se doživljava.
© 2018–2026 Iz mog ugla – P. Božin. Sva prava zadržana. Strogo zabranjeno preuzimanje sadržaja i fotografija bez dozvole autora. Sadržaj zaštićen digitalnim otiskom. [Uslovi korišćenja]