Biljana

Čuo sam priču o jednom mestu, o kojem samo retki imaju prilike da pričaju. Priču o mestu gde su livade protkane cvetnim dezenom, gde se u žubor potoka meša cvrkut ptica, a najviši vrhovi su tu, nadohvat ruke. Znaš Biljana, čuo sam neku priču o jednom mestu… Kažu – bajkovitom, lepšem od najlepšeg mesta na zemlji. Tamo gde se na suncem obasjanom proplanku vidi beskrajna ravnica, a iza leđa čuje huk dugom obgrljenih vodopada.

Bezbrižno detinjstvo


Toliko sam se nadao da ćeš biti jedna od tih retkih i da ćeš nam, kao i uvek, pričati o svojim iskustvima, kao i sa dosadašnjih putovanja na kojima si bila. Toliko sam želeo da se vratiš nasmejana, puna utisaka, nekih novih ideja. Znaš i sama da ti granice nikad nisu bile problem. Želeli smo svi. Nadali se da ćeš, onako po svom, sve u poslednjem momentu uraditi.

Zar je tamo, zaista, tako lepo, mirno, bajkovito, da si, ipak, odlučila da ostaneš? Ili te nisu pustili da nam se vratiš? Da li te tamo više trebaju? Da li te trebaju više nego što neko treba ćerku, sestru, tetku, snaju, prijatelja, naučnika, profesora i saradnika?

Da li je to kraj ili početak nečeg većeg, nama toliko nepoznatog? Nadam se da ovo sad nije zbogom, već samo doviđenja. Da li ćemo se ikada još jednom sresti, na nekom ko zna kom mestu, pa ponovo zagrliti i nasmejati. Tvrde – na tom mestu se pravi život ne gasi, naprotiv, pravi život počinje. Znam da uzalud tražim odgovore. Znam i da ih neće biti…
Ali kako, inače, objasniti onog leptira, oblak, granu?! Kako objasniti sva ta čudna dešavanja u poslednje vreme?

I često se pitam, zar je moralo tako? Šta reći, a ne zajecati, na šta pomisliti, a da more suza ne potekne? Kako se ne diviti toj lavovskoj borbi, a kako samom sebi objasniti? Kako objasniti strah i iščekivanja? Kako objasniti sve te neprospavane noći, strepnju pred sumrak i nadu pred svanuće?
Sav taj splet događaja, sve mi to liči na neki loš scenarij filma bez hepienda. Te filmove nikada nismo ni voleli. Ko je režirao sve to? Ko je birao glavnog glumca?
Trudim se da ne postavljam pitanja, a odgovore ni ne tražim, jer se sve na kraju, ipak, svede na „jebiga“. Reči kao odgovor na pitanja bez odgovora…

Na kongresu


A život? Život je kao knjiga… Piše se nekada mastilom tuge, a nekada sreće… I onda, odjednom – tajac.  Bolna tišina koja para srce.
Oproštaj od svih, zatim, oproštaj od svojih… Rodbina i prijatelji, studenti i saradnici. Padej, Novi Sad, Beograd, Kragujevac, Niš, Split, Sarajevo…
Biljana, tvrdio sam da je tvoja knjiga tek dopola napisana. Nisi smela prestati. Bili smo sigurni da tu nije kraj. A i nije. Onako, na svoju ruku, pružila si priliku da i dalje pišu tvoju knjigu, svako na svoj način. Pa ako postoji uteha koja barem na tren ume da razblaži bol, to su tvoji prijatelji (suviše mali pojam za tako velike ljude), koji su dali sve od sebe, dali svoje srce, oni koji su bili kraj tebe kada su ti najviše bili potrebni. Bili uz tebe do kraja.
I baš u tim srcima ostaješ zauvek…
Da li će još neko čuti „…Znaš li kakva je banatska ravnica, šta je šor i pred kućom šamlica, kol’ko je prostranstvo obrađenih njiva, da li je linija prava ili kriva?…“ ili je rečeno one julske srede poslednji put?
Ostaje sećanje na onu „nestašnu, bosonogu devojčicu“, koja se zaljubila u varoš i dala joj sve od sebe… Dala najlepše godine svog života, svoje ime, titule, radove, uspehe. Da li je to prilika da se tvoja knjiga piše i dalje mastilom sećanja? Svako na svoj način? Naravno da jeste, jer će samo oni pravi znati popuniti stranice…  Oni će smeti… Bicikli, lubenica i lavanda… Sedam kamila i vino sa Sicilije. Ludaš, dobra klopa i kafana. Ribarac i roštilj… Hajdučka trava, sladoled i pinceta. Kancona i Novosađanka. Zabavište i ona mala, tvrdoglava devojčica…

Znaš li, Biljana, koliko nam nedostaje ono „ajde, ne bilo ti zapoveđeno“ ili „ako si već na nogama“, nedostajaće nam i „ajde, snajka“ i „babàm“, „Liske“ i „Emice“ … Ruku na srce, po nekada je znalo i da nervira, a danas bi došlo kao neka pesma. Pesma koja je bila lepa samo u originalu.

Biljana Božin
Biljke – Ljubav i posao


I sad, ostalo je toliko toga iza, a još više ispred tebe. Ostali su planovi o knjigama koje si tek htela da objaviš. Ostale su beleške, nedovršene nastave… Toliko neostvarenih snova… Ostala je i Tara. Eh, taj nedočekani zajednički odmor. Ostali su (ili nastali, posle svega) i ovi redovi. Zbrka tuge, misli i osećanja… Jednostavno, morali su da se dese. Ipak, ti si bila deo mog rada, deo ove stranice. Ni jedno slovo, reč ili rečenica nisu bili objavljeni bez tvog odobrenja. Moj lektor, savetnik, prvi kritičar i najbitnije, moja sestra. Uvek u pozadini, ali uvek tu. Deo vetra koji puni jarbole i gura brod napred – deo moje velike šestorke. I ostala je tek skuvana kafa, ona koju je trebalo da pijemo… Umesto nje, morala si na put. Na put sa kojeg nam se nisi vratila…
Kao što to i biva na svakom tužnom kraju, ostaje i ona poslednja suza… Tako teška, a tako lepa… Ostaje ona poslednja suza, taj zalazak sunca u tvom oku…

20. juli 2022. godine, sahrana prof. dr Biljane Božin. Poslednji oproštaj, prof. dr Goran Anačkov:

„U selu Padej u Banatu, od njegovog osnivanja 1256. godine, ne pamti se tako često, da ga je u jednom danu posetilo ovoliko ljudi sa različitih strana. Svi su u Padej došli sa jednim razlogom. Ne da se oproste, nego da daju podršku svojoj prijateljici, koleginici, poznanici i profesorki, ćerki, sestri, tetki, rođaci i komšinici, da učini još jedan poslednji korak na ovozemaljskom svetu i otputuje u večnost. Večnost koja sa sobom nosi sećanje. Sećanje na nestašnu bosonogu devojčicu iz istog ovog banatskog sela, koja je za svoga kratkoga života ponela ime žene feniksa.
Davnih dana je bilo to, kada se bosonoga nestašna devojčica odlučila da napusti širok, ravan i pre svega, topao Banat. Da velika prostranstva zlatne pšenice sa njiva, mirisne kamilicom sa ledina, miran život na obalama Tise i Zlatice i svoje dečije nestašluke, zameni naukom i prosvetom. I kao što je u svemu uspevala jer je tako htela, lako ili teško, bez problema ili u inat, uspela je i u ovome. Bosonoga devojčica sa očima u kojima je nosila vedro nebo banatsko,obula je cipelu profesora Univerziteta. Imala je nogu za tu cipelu i umela je da je nosi.
Izrasla je devojčica u naučnika i profesora poznatog po svojoj organizaciji, radu, publikacijama, britkom jeziku, oštroj komunikaciji i ljubavi za život. Put nije bio lak, studije 90-tih, borba za život i napredak, usavršavanje, i samo rad. A naučila je da radi upravo ovde, u Banatu.
Sećaš se Biljana onoga o našem Banatu, Bože, koliko si volela da ti ovo recitujem:
„Znaš li kakva je banatska ravnica, šta je šor i pred kućom šamlica, kolko je prostranstvo obrađenih njiva, da li je linija prava ili kriva?“
Upoznao sam te 01. oktobra 1990. godine, kada smo se svi našli pred novim putem, studija biologije. Od toga dana pa do danas, a od danas pa u večnost, ostaću ponosan što sam te imao za koleginicu, drugaricu, prijatelja. Tvoju narav, tvoj beskompromisni stav i tvoju odlučnost osetio sam mnogo puta. Bio ljut i besan, ali uvek bio tu. I tako 32 godine. Ostaješ mi dužna Biljana i svima nama ovde Biljana! Ostaješ dužna odgovor na jedno pitanje, zašto si odlučila da me ostaviš, da ostaviš Rožiku i Nikolu, Betiku i Batu, Lisu i Emiliju i sve ove ljude koji danas stoje okolo nemi pod vrelim banatskim nebom čekajući da se ponovo desi čudo.
Čekaju da čuju kako nas kratko otresito i autoritativno pitaš, zašto ste došli? Nismo došli da gledamo u tvoju Tisu i Zlaticu, da mirišemo tvoju banatsku kamilicu niti da hodamo po tvom banatskom žitu. Došli smo Biljana, jer ne verujemo da te više nikada nećemo čuti. Ni kada govoriš, ni kada pevaš. Da te nećemo videti ni kada hodaš, ni kada igraš. I samo se pitam, gde si požurila ili si se prevarila u proceni protivnika. Ovoga puta, on je tebe iznenadio, bio je podmukao, bio je pritajen i bio je zao. A sve je to tebi bilo nepoznato. Zato nisi ni znala kako da mu se suprotstaviš, inače video bi on svoje, samo da si ga bolje poznavala. Da mogu danas, da te vratim u onaj dan kada sam te upoznao i da okrenem točak sudbine na drugu stranu, ja sam siguran da mi ni to ne bi dala.
Bila i ostala svoja. Bosonoga devojčica vratila se u Padej. Na Banatsko sunce, između Tise i Zlatice, na banatsko žito i međ banatsku kamilicu, da odavde danas poleti u večnost, na nebo međ heruvime i serafima, međ anđele i arhanđele. I da nas odozgo, primerom svoga života, opominje koliko je ovozemaljski život kratak i kako je svaki dan Božiji dar čoveku.
Nedaj nam da plačemo Biljana, jer suze nisi volela i uvek si ih vešto krila! Isprati nas Biljana odavde ozarene tvojom snagom i lepotom tvoga lika, vedrinom tvoga duha i širinom tvoje duše, da hodamo ovom Zemljom ponosni što smo te poznavali i voleli! Jednoga dana hodaćemo zajedno, a do tada nedaj, da nam suze idu na oči kada te se setimo, ne daj da plačemo kada tvoje pesme pevamo, ne daj da jecamo dok u tvoje ime lumpujemo. Daj nam snage da ovom zemljom hodamo, zagledani u tvoj lik, sa tvojom verom i osmehom, tvojom snagom i tvojim pogledom. Slava ti.“

Biljana Božin, Ružica Igić, Dragana Vukov, Saša Orlović
„Lekovite biljke“

Univerzitet u Novom Sadu, Medicinski fakultet, Komemorativni skup povodm smrti prof. dr Biljane Božin
obraćanje prof. dr Goran Anačkov:

„Poštovana porodice Božin – moja porodice, Uvažena dekanice Medicinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, drage koleginice i kolege, prijatelji i poštovaoci lika i dela u Bogu i veri upokojene profesor dr Biljane Božin! Dozvolićete mi da se ovom prilikom u radnom okruženju voljene pokojnice, sa Katedre Medicinskog fakulteta obratim kao njen kolega sa studija, kolega i saradnik u istraživanju i nauci, kolega u razvoju mladih kadrova, i pre svega iskreni dugogodišnji prijatelj.
32-dvogodišnje prijateljatvo mi daje za pravo da sve vreme govorim Biljana, Bilja, Biljka. Iz tih razloga, a pre svega iz velike, iskrene i duboke prijeteljske ljubavi, koja je ličila na odnos sestre i brata, meni je najlakše da danas, kada smo se okupili na događaju nazvanom In memoriam – što bi na našem jeziku značilo U spomenici, o Biljani govorim onako, kako bi o njoj trebalo da govorimo, da je se sećamo, spominjemo,…. Da govorimo onako kako je ona i živela u usprotnostima koje su obeležile njen život. Za ilustraciju i za početak priče da vam kažem i to, da je Bilja govorila i pisala veoma lep srpski jezik, a najpre, po rođenju je progovorila mađarski. Eto takva je bila i takvu da je pamtimo.
U ponedeljak 18. jula, Biljana je odlučila da nas napusti. Kažem odlučila, jer je u njenom životu to uvek bilo tako – ona odluči i tako uradi. Zašto, ne znam. Ali znam da nam je ostavila veliki zadatak, da dalje u život idemo bez nje. U sredu 20. jula ispratili smo Biljanu na put. Ukrcala se na brod koji će je odvesti u večnost, a za luku je izabrala svoje rodno mesto Padej. Oboje smo često našim studentima govorili: Navis quae portum suum non habet, ventus eum iuvare non potest – Brod koji nema svoju luku ni jedan mu vetar ne može pomoći. Biljina luka je bio njen Padej, njive i ledine, obale dveju reka i porodično okruženje.
Biljana je na studije došla kao tamnokosa devojka sa velikim sedim pramenom. Zapadala je za oko svojom dugom kosom i svetlim očima. Ako je neko organizovao proslave i žurke, maskenbale i izlaske to je bila ona. Paralelno sa tim pomagala je porodici da olakša svoje studiranje, pronašla posao i radila uporedo sa studijama, koje ni u kom segmentu nije zanemarivala. Tako je i diplomirala sa visokom prosečnom ocenom i nastavila da radi, upisavši poslediplomske studije na grupi za mikrobiologiju. Boreći se kroz život i krčeći sebi put, naučila je da rad i borba donose uspeh, te joj je ta deviza postala i životna filozofija.
Odakle onda biljke i ljubav prema biljkama, ideje za istraživanje biljnih resursa za farmaciju? Još u vreme intenzivnog rada na Katedri za mikrobiologiju u okviru svoje magistarske teze, Bilja je stalno spominjala; kako bi bilo kada bi ona od mente i matičnjaka sa tatinih njiva pravila „po nešto“ i sa tim tretirala sojeve prvenstveno patogenih bakterija. Iako u početku njena interesovanja nisu bila uopšte vezana za aktivne biomolekule biljaka, već za genetiku i fiziologiju bakterija. Ljubav prema biljkama prerasla je u životnu filozofiju.
Nekako paralelno sa tim, menjanjem orijentacije od genetike i fiziologije bakterija na biljke i traganjem za njihovom čarobnom moći, Bilja je od tamnokose postala svetlokosa. To je kod nje inače tako i bilo, kada reši nešto da menja, ona menja sve. Seli se, menja razmeštaj u stanu ili evo, menja boju kose. A u to vreme desila se nekako i Farmacija – otvaranje studijskog programa na Medicinskom fakultetu. Malo vas zna, da je pre Farmacije, Biljana radila kao saradnik na predmetu Anatomija i morfologija biljaka na studijskim programima biologije gde ju je prst sudbine uputio, kako bi se spremila za novi korak, rad na predmetu farmakognozija – od početka i rad na ustrojavanju studijskog programa nove studijske grupe.
I slede godine rada, sakupljanja biljaka, laboratorije, obrade, rezultata publikovanja, putovanja. Terenski rad, život u šatorima, traženje skrivenih i udaljenih vrsta koje žive na najnepristupačnijim mestima. Kao da je bila rođena za takav posao. Bez razmišljanja, odmah u akciju. Pa prvi tereni, pa drugi treći i tako gotovo ceo Balkan. Tako smo i odlučili – ona je odlučila, da za disertaciju radimo na istim biljkama, ja taksonomiju i geografiju jer je to lakše i jednostavnije, ona biohemiju i aktivnost jer je to ipak nešto posebno i ona to tako misli. Odbranili smo je iste godine. Naravno, ona pre mene.
U njenom radu ogledala se sistematičnost koja je bila prikrivena. Na prvi pogled, ona nije delovala tako, ali je uvek dobro planirala i sistemski realizovala poslove. Bila je hrabra, u svemu, kako u odlascima u prirodu, tako i u aplikacijama za projekte. Saradnju sa Laboratorijom za biohemiju biljaka na Departmanu za hemiju, biohemiju i zaštitu životne sredine koju vodi prof. Dr Neda Mimica Dukić, nikada nije prekidala. Iz te Laboratorije je i potekla i učinila prve korake u nauci.
Biljana se nije libila ni svakog drugog posla i rada na Fakultetu, u upravi u organizaciji, u radu sa studentima,… Sa svima je bila jasna konkretna, otresita i odlučna, po nekada i na sopstvenu štetu, a katkada je u tim raspravama pokazivala i prepoznatljivu Banatsku drskost. Iako je i sama bila svesna toga, to je činila na šarmantan i nenametljiv i neuvredljiv način.
Na simpozijume i Kongrese odlazili smo zajedno. Radovali smo se izlaganjima, pitanjima i diskusijama na naše teme. Zajedno smo birali i svoje saradnike, sa njima zajedno radili, radovali se njihovom napretku i rezultatima.
Vreme je za Biljanu bilo samo prolazna kategorija. Vreme nije uzimala u obzir nikada. Ono je za nju bilo samo način na koji se nešto meri. A vreme, ispunjeno radom donosilo je uspehe: publikacije, visoko vrednovane, uređivanje knjiga i časopisa, veliki i oni još veći projekti, puno mladih novih istraživanja. Citiranost, jedna od najvećih na Univerzitetu, a na svom Fakultetu gotovo zasigurno – najveća.
Svoj rad posvetila je jednom cilju, da se sutra prirodni resurs prepozna ne kao sirovina nego kao lek, da se pri tome priroda voli i čuva, a da se čuva pre svega zato što se poznaje. Zato se i sve njene inicijative nalaze u sprezi primenljivih istraživanja … „nemoj da mi radiš hemiju radi hemije nego je radi jer će to nekome biti od pomoći“ … i istraživanja fundamentalnih nauka. Zato je i uspela. Sa Prirodno-matematičkog fakulteta ponela znanje, širinu, svestranost i maštovitost, rad i kritičnost, vrednoću i marljivost, a na Medicinskom fakultetu je stekla iskustvo i pronašla prostor da svojim istraživanjima da praktični smisao. Zato je i uspela da bude jedna i jedinstvena, da uspostavi nove metode i standarde, da se prema njoj mladi odnose sa divljenjem, a stariji sa poštovanjem i da joj niko na kraju ne zameri zato što je samo i isključivo svoja.
Sa studentima svugde, pa i na terenska istraživanja. Od terena do laboratorije od laboratorije do publikacije. I samo tako, bez pardona, bez ne mogu ili ne smem, bez strah me je i bez , …..
Nema straha, ona ga nikada nije imala. Jedino čega se plašila bila je širina ljudske neljudskosti i činjenice da su ljudi u stanju ljudima da najviše nažao učine. Tada je plakala.
Zato, draga porodico, drage kolege, dragi prijatelji, zato draga rodbino i dragi studenti, budite glasnici i nosioci jedne pouke, pouke koju pokazuje jedan život, život koji je vodila jedna žena, žena koja je u svakoj borbi pobedila. Ako je ovu, sa neprijateljem koji se zove bolest ili kako li se već zove, prividno izgubila, neće mu ostati dužna. Taj poraz će joj dati snage da od srede ime Biljana Božin ode u večnost. Po njoj će se nazivati metode, biće joj posvećene knjige, posebna izdanja časopisa, … I svako drugi ko za nekoliko ljudskih života bude čuo negde njeno ime ili čita njene tekstove, osetiće da je Biljana tu jer je u svetu kome je poklonila sve svoje vreme ostala poznata i prepoznata, jedna i jedinstvena, originalna i samo svoja.
Kolege, ja sam se u sredu od moje Biljane oprostio ovim rečima, a danas ću ih ovde sa ovog mesta ponovo uputiti njoj, a i svima nama:
Nedaj nam da plačemo Biljana, jer suze nisi volela i uvek si ih vešto krila. Isprati nas Biljana odavde ozarene tvojom snagom i lepotom tvoga lika, vedrinom tvoga duha i širinom tvoje duše, da hodamo ovom Zemljom ponosni što smo te poznavali i voleli. Jednoga dana hodaćemo zajedno, a do tada nedaj nam da nam suze idu na oči kada te se setimo, ne daj da plačemo kada tvoje pesme pevamo, ne daj da jecamo dok u tvoje ime lumpujemo. Daj nam snage da ovom zemljom hodimo, zagledani u tvoj lik, sa tvojom verom i osmehom, tvojom snagom i tvojim pogledom. Neka joj je večna slava i hvala!.“

Biljana Božin i Judit Hohmann
„Lokalna upotreba lekovitih biljaka u Vojvodini i delovima panonske nizije“


Dana 18. jula 2022. godine, u svojoj 51. godini, preminula je dr. Biljana Božin, redovni profesor Medicinskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu. Diplomirani biolog, magistar bioloških nauka i doktor biohemijskih nauka, profesor farmakognozije, autor mnogih stručnih knjiga. Bila član uređivačkog odbora časopisa „Biologia Srbica“, nastavnik na doktorskim studijama i direktor CEMFIK-a. Jedna je od najcitiranijih istraživača Univerziteta u Novom Sadu.

2 thoughts on “Biljana

  1. Ja cu ako mi budes dozvolio da napisem neki esej za nju ide mi od ruke pisanje. Ovih dana citam njenu omiljenu knjigu Zamalek i prividja mi se bukvalno nonstop je sa mnom mislima delima nekad cak i metafizicki.
    Puno vas pozdravljam
    Ljubi devojke

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *