Ima mesta koja se pamte po imenu, a ne po priči. Letnjikovac porodice Gomboš kod Bečeja jedno je od njih. Stoji na Topolskom putu, iza zida koji se jedva nazire kroz zaraslo šiblje, i čeka da neko konačno stane i otkrije ga. Panonska ravnica je strpljiva. Ona pamti i ono što mi zaboravljamo. Dok generacije prolaze ovim putem ne znajući šta se krije iza šiblja, u unutrašnjosti zdanja polako nestaje nešto što se ne može nadomestiti. Ovo je priča koja zaslužuje da bude ispričana, dok još ima o čemu svedočiti.
Porodica Gomboš, sedam vekova plemenitog porekla
Kad prvi put čuješ da porodično stablo seže od 1312. godine, sedam vekova dođe kao apstrakcija. Onda pokušaš da to prevedeš u nešto opipljivo. Generacije koje su se rađale, živele i predavale ime sa kolena na koleno, sve dok jedan od njih nije, 1716. godine, spakovao kofere i prešao u plodnu Bač-Bodrog županiju, u današnju Bačku.

Porodični grb koji su imali nije bio samo ukras na objektima. Na plavom polju vitez u crvenoj odori jaše belog konja. Sa podignutim mačem, a pod kopitima srušeno deblo. Neko je jednom, davno, hteo da kaže svetu ko je i odakle dolazi, i taj znak je ostao da to ponavlja generacijama posle njega.
Gabor (mađ. Gábor), Dežeov stric, bio je gradonačelnik Sente. Bela (mađ. Béla), otac, županski načelnik i poslanik u ugarskom parlamentu. A onda dolazi Deže Gomboš (mađ. Dezső Gombos), doktor prava i veleposednik, čovek koji je odlučio da gradi sopstveni ugled. Uz kuću u centru Bečeja, podigao je i letnjikovac na Topolskom putu. U to vreme bio je to letnja vlastelinska rezidencija. Mesto gde se život živeo sporije, bliže zemlji i sezonama, daleko od gradske svakodnevice.
Oženio se Žužanom Galamboš (mađ. Zsuzsanna Galambos). Dece nisu imali. Jedina rečenica u ovoj priči koja ne treba objašnjenje, samo tišinu posle nje.
Porodica Gomboš i Dunđerski, susedstvo koje oblikuje istoriju
Na katastarskom dokumentu s početka 20. veka, nekoliko redova iznad Dežeovog imanja, stoji zapis o susednom posedu porodice Dunđerski. Dvorac Fantast i letnjikovac bili su u blizini jedno drugog. Salašarske komšije, da, ali ne samo to.

Bogdan je u dva navrata bio poslanik u Ugarskom parlamentu, što mu kasnije nikada nije oprošteno, a Deže, kao istaknuti član mađarske zajednice, takođe je bio aktivan u političkom životu. Nema pisanih dokaza, ali se predpostavlja da su se ne samo znali, već i sarađivali. Ovu teoriju potkrepljuje i fotografija iz 1903., snimljena na željezničkoj stanici u Bečeju. Na njoj stoje Bogdan Dunđerski i Irene Gomboš, Dežeova sestra.
Letnjikovac Gomboš u Bečeju, 730 jutara bačke crnice
Zemlja na kojoj je sve ovo stajalo zvala se nekad Kőkút, Kameni bunar. Ime koje je nestalo iz svakodnevnog govora zajedno sa svim što je nekad nosilo. Na tom mestu danas stoji krst krajputaš, kao jedini vidljivi trag da je tu nešto nekad bilo.
Ostalo je samo ime, u srcima nekolicine koji ga još izgovaraju, ne znajući uvek zašto. Kao što se ponekad izgovori ime nekoga koga više nema, iz navike, iz ljubavi, ili prosto da se ne zaboravi da je bio.
Na tom zaboravu Deže je podigao svoj svet. 730 katastarskih jutara, zemlja koja se ne obiđe za jedno popodne. U konjušnici engleski polukrvnjaci. Ne radni konji, nego konji koje vlastelin drži kad želi da pokaže da može priuštiti brzinu i lepotu, a ne samo vuču. Bilo je i vinograda, gotovo simbolično. Sopstveno vino, na sopstvenom stolu, od sopstvene loze.
Zimu su Gomboševi provodili u svojoj kući u gradu. Vreme poljoprivrednih radova i toplih meseci ovde, na letnjikovcu u blizini Bečeja. Na mestu gde je vetar preko ravnice imao prostora da se razmahne, a leto je mirisalo na zemlju i konje.
Arhitektura letnjikovca Gomboš, neoklasicizam na bačkoj ravnici
Letnjikovac je izgrađen verovatno početkom 20. veka. Tačna godina ostaje nepoznata. Odgovor možda leži negde u debelim fasciklama Istorijskog arhiva, ali ih, na žalost, nije bilo moguće pregledati u kratkom roku. Pokušaj da se odgovor dobije putem mejla ostao je bez odziva.

Zdanje pripada stilu neoklasicizma koji je bio omiljeni arhitektonski izraz vojvođanskih veleposednika s kraja 19. i početka 20. veka. Monumentalni ulazni portik sa korintskim stubovima otkriva pravi karakter objekta tek kad mu priđeš bliže, jer šuma ga je odavno prekrila sa svih strana. Stubovi su ukrašeni kapitelima od akantusovog lišća, prozori nose trokutne timpane sa školjkama u vrhu, a fasada ima onu simetričnu odmerenost koja ne viče o bogatstvu, nego ga tiho podrazumeva.
Iznad ulaznog portika, kupolasti tornjić sa malim okruglim prozorčetom i dalje stoji. Toliko zarastao u krošnje da ga sa puta više niko ne primećuje, isti onaj koji se vidi i na fotografiji iz perioda kada je zgrada služila kao dom za stare. Verovatno je stajao i grb, u timpanu. Danas od rastinja nije vidljivo. Možda neko, nekada u kasnu jesen ili zimu može ovo da proveri.

Unutrašnjost i danas čuva ostatke nekadašnjeg sjaja. Na plafonima su preživele štuko rozete, višestruki prstenovi florealnih ornamenata koji su majstori izvodili pažljivo i skupo. Zidovi su bili bordo crveni, ukrašeni sivim motivima, kao u salonima gradskih palata. Drveno stepenište sa ukrasima na krajevima rukohvata stoji i danas, nekako uporno odbijajući da kapitulira. U dvorištu fontana okružuje skulpturu ženske figure. Sve govori o čoveku koji nije gradio da se pohvali, nego da traje.
Biblioteka Dežea Gomboša
Od svega što je Deže imao, od zemlje, konja, imena starog sedam vekova, ono što je najbolje preživelo nije zemlja. Nije ni letnjikovac. Preživelo je 234 knjige na policama koje danas malo ko primeti u bečejskoj biblioteci.
Skoro sve na mađarskom, 233 od 234. Romani, pripovetke, poezija za čoveka koji je voleo da čita. Istorija, biografije, pravo, filozofija za čoveka koji je hteo da razume svet, a ne samo da uživa u njemu. Knjige štampane između 1860. i 1914.
A onda, negde među mađarskim koricama, jedna jedina knjiga na francuskom. Rusoove Ispovesti.
Vredi zastati kod ove činjenice. Od svih knjiga koje je mogao izdvojiti kao stranu, izuzetnu, drugačiju, izabrao je baš ispovesti. Baš priču čoveka koji je hteo da bude potpuno iskren prema svetu o tome ko je. Da li je to slučajnost? Odgovora nema. Ali nameće se pomisao da je čovek koji je imao sve, možda tražio baš ono što novac i poreklo ne mogu da kupe.

Gotovo svaka knjiga nosi Ex libris pečat, „Biblioteka Dežea Gomboša.“ Nema posveta. Nema dnevnika. Nema lične beleške na marginama. Ostala je samo zbirka, kao otisak prsta čoveka koji više nije tu da objasni zašto je birao baš ove naslove, a ne neke druge.
Jesen 1944. i kraj jednog poglavlja
Žužana je bila je konvertovana vrejka, iz porodice Grünbaum. Vera koju je prigrlila nije je štitila. Deže je morao da je skriva. Zamisli tu svakodnevicu, čovek koji je imao sve, a ipak nemoćan da zaštiti ženu koju voli od zakona koji ne pita ko si, nego odakle potičeš. Koliko li je noći proveo tražeći rešenje za nešto za šta rešenja nije bilo.
Jeseni 1944. par napušta Bečej sa povlačećim mađarskim trupama. Ne zna se šta su poneli, a šta ostavili. Ne zna se ko je te noći prvi otvorio vrata kuće pored pozorišta znajući da se Gomboševi neće vratiti. I ne zna se, kako je taj čovek, ili ta žena, spavao posle toga.
U haosu koji je usledio, porodična biblioteka je izbačena u dvorište kuće. Knjige na zemlji, na milost i nemilost tada nekih moćnih. Neko sa hrabrošću je ipak stigao na vreme. Neko čije ime se nigde ne spominje. Neko, ko je imao dovoljno hrabrosti i shvatio da su knjige nešto vredno spasavanja.

Taj jedan, neimenovani čin dobrote jedine stvari kojima se priče zapravo spašavaju, razlog je zašto danas uopšte imamo o čemu da pišemo. Kako i gde su knjige godinama čuvane i konačno predate biblioteci u Bečeju, niko ne zna. Niko ni ne nagađa više. Bitno da je deo biblioteke Deže Gomboša danas u sigurnim rukama.
Deže je umro 1950. u Budimpešti a Žužana ga je nadživela nekoliko decenija, izdržavajući se umetničkim zanatskim radom kroz Kadarov period. Žena koja je nekad imala letnjikovac sa engleskim konjima, sad je šila ili plela za preživljavanje u tuđem gradu, nosivši u sebi ravnicu kao tihu ranu koja se ne vidi, ali ne prolazi. Nikada se više nije vratila na Topolski put.

Ono što je od Dežea danas ostalo na vidnom mestu je portret na konju, u svečanoj sali bečejske opštine. Ljudi prolaze pored njega svaki dan. Retko ko zna čiji je.
Sudbina letnjikovca na Topolskom putu
Letnjikovac nije čekao prazan dugo. Već 1952. primio je nove stanovnike. Stare i uboge, oko 114 duša koje nisu imale gde drugde. Zgrada koja je nekad čula konjske kopite u dvorištu, sad je čula spore, umorne korake sve do 1963. godine.

Posle doma za stare, postaje vlasništvo PIK Bečej. Propadanjem PIK-a, privatizacija. Zemljište je prešlo u privatne ruke zajedno sa svim što je na njemu stajalo. Letnjikovac takođe. U ruke koje ga, čini se, nisu razumele. Ni država nije pokazala mnogo interesa.
Nije zaštićeno kulturno dobro. Svetislav Hadnađev, istoričar i osnivač Udruženja građana DUD u Bečeju, čovek koji bečejsku baštinu poznaje bolje od skoro ikog drugog i godinama dokumentuje ono što drugi zaboravljaju, stavio ga je na listu objekata koji bi to trebalo da budu zaštićeni. Pod zaštitom nije. A i da jeste, Dvorac Fernbah u Aleksi Šantić bi mu mogao reći da papirna zaštita ne znači mnogo kad niko ne dolazi da je sprovede. Ipak borba za ovaj letnjikovac traje. DUD je vodi. Nije laka, ali je neophodna.
Letnjikovac Gomboš danas, džungla koja ne čeka
Prodirući kroz nekadašnji glavni ulaz, obuzima vas osećaj kao da se probijate kroz prašumu u kojoj se iznenada ukazuje zaboravljena građevina izgubljena u vremenu. Tuga i radoznalost idu zajedno, ne odvojeno, i ne znaš uvek koja je jača.
Korintski stubovi portika nose entablatur kao i prvog dana. Masivna ulazna vrata, širom otvorenog krila, stvaraju iluziju da ovo zdanje i posle toliko decenija strpljivo čeka svoje nekadašnje goste.
Unutra, na plafonima, rozete su preživele sve. Zidovi su bili bordo crveni, negde ta boja još govori šta je bila, negde samo naslućuje. Originalno stepenište je nekako preživelo dok je sve oko njega nestajalo. Po podu su fascikle i papiri iz PIK-ovog vremena. Kablovi počupani. Sve što je moglo, odneto je. Jedino su stare šalukatre ostale na prozorima.

Sa svakim novim korakom kroz napuštene odaje, bolna istina postajanje sve oštrija. Letnjikovac ne traži pažnju, već preklinje za spas. I onda, tuga polako prerasta u bes. A bes nekada nije loša stvar. Ponekad je jedini motor što pokreće ljude da nešto urade dok još ima vremena.
Dvorište letnjikovca Gomboš, statua koja odbija da klekne
Nekada ponos celog dvorišta, kamena fontana je skroz zarasla u divlje rastinje. U njenom centru na postamentu prkosno stoji polugola ženska figura.

Niko je nije srušio. Niko je nije odvukao. Stoji tamo gde je oduvek stajala, gleda u zelenilo koje je progutalo sve oko nje, poput večne stražarke koja prkosno čuva duh prohujalog vremena.
Legenda o Kamenom bunaru
Kraj Topolskog puta, stoji krst krajputaš. Podignut na mestu starog Kamenog bunara, koji prema rečima najstarijih bečejaca i dalje čuva svoju priču. Jednu tihu priču o dragocenostima koje očajna porodica Gomboš nije uspela da ponese pred užasom jesenje noći devet stotina četrdeset i četvrte godine. Severno od tog istorijskog mesta, duboko u grudima bačke zemlje, leži zakopano nasledstvo ove stare vlastele.
Prema starom predanju, predmeti ne traže samo slučajnog nalazača, već strpljivo čekaju nekoga čiste duše i plemenitih namera, nekoga ko će ponovo probuditi zaboravljeni sjaj ovih prostora i postati prava mecena Bečeja, vraćajući izgubljeni život na ovo opustošeno imanje.
Možda je to samo priča. Ali svaka priča je nekad bila samo priča, dok je neko nije ispričao dovoljno puta da postane nešto više.
A priča letnjikovca Gomboš nije usamljena. Među dvorcima Vojvodine ima ih još mnogo koje vode istu tihu bitku.
Kako stići do letnjikovca Gomboš i šta očekivati
Tabla za Fantast više ne postoji, ali put postoji. Posle Fantasta, nekih 2 km dalje Topolskim putem, tik posle farme, jedino skretanje je levo. Sa desne strane sporednog puta pojavljuje se zid koji treba pratiti.
Teren je nepristupačan i peške je jedina prava opcija. Šiblje je gušće nego što izgleda sa puta, pa je dobro obući nešto u čemu nema žaljenja. Unutrašnjost zdanja je u trošnom stanju sa nestabilnim plafonima, i svaki ulazak je isključivo na sopstvenu odgovornost.

A kad kreneš, ponesi i ono najvažnije. Znatiželjnost i strpljenje. Ovo mesto ne nudi udobnost ni lak pristup. Ali nudi nešto što je teže naći. Priču koja čeka da je neko konačno čuje.
**Mnoge tajne ovog zdanja ostale bi zakopane da nije bilo ljudi koji ne dozvoljavaju da istorija iščezne. Svetislavu Hadnađevu, istoričaru i osnivaču Udruženja građana DUD iz Bečeja, i Arpadu Šipošu iz Gradske biblioteke Bečej dugujemo više od zahvalnosti. Bez njihovog znanja, strpljenja i posvećenosti, letnjikovac Gomboš kao kulturno nasleđe Vojvodine bi za većinu ostalo nepoznato**
© 2018–2026 Iz mog ugla – P. Božin. Sva prava zadržana. Strogo je zabranjeno preuzimanje tekstova i fotografija bez pismene dozvole autora. Sadržaj je zaštićen digitalnim otiskom i redovno se prati putem DMCA servisa. Neovlašćeno korišćenje podleže fakturisanju i pravnoj odgovornosti.. [Uslovi korišćenja i Politika privatnosti]
Hvala vam što čitate moje priče. Ako želite da prvi saznate gde me je put odveo i vidite više fotografija sa mojih lutanja, zapratite stranicu Iz mog ugla na Facebook-u
